Gled'o sam te sinoć, u snu, tužnu, mrtvu. U dvorani kobnoj, u idili cvijeća, Na visokom odru, u agoniji svijeća, Gotov da ti predam život kao žrtvu. Nisam plakao. Nisam, zapanjen sam stao U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne, Sumnjajući da su tamne oči jasne Odakle mi nekad bolji život sjao. Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke, Sve sto očajanjem htjedoh da oživim U slijepoj stravi i u strasti muke, U dvorani kobnoj, mislima u sivim. Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke, Sve sto očajanjem htjedoh da oživim Samo kosa tvoja još je bila živa Pa mi reče: miruj! U smrti se sniva. U smrti se sniva U smrti se sniva U smrti se sniva